Zvončari – hrvatska baština na UNESCO-ovoj listi nematerijalne kulturne baštine svijeta

Objavljeno: 20.02.2023.

Karnevalske tradicije i svečnosti prepoznate su kao atraktivna turistička događanja koja doprinose obogaćivanju turističke ponude destinacije, ali i produljenju turističke sezone. Autohtona kultura Kvarnera u tradicijskom je smislu najpoznatija po zvončarima, kao i cjelokupnoj tradiciji karnevala koji počinje ili prvog vikenda nakon Sveta tri kralja ili kad se začuje Antonjski rog, na blagdan sv. Antona.

Zvončari na Kvarneru idu u red istinskih posebitosti jer ih na vrlo malom prostoru općina Čavle, Jelenje, Viškovo i Matulji te grada Kastva, kao i na krajnjem zapadnom dijelu Rijeke, na Zametu, te na području grada Bakra, ima velik broj s iznimno izraženim razlikovnim elementima. Zahvaljujući svim tim elementima, UNESCO je godišnji zvončarski ophod na području Kastavštine proglasio nematerijalnom kulturnom baštinom.

Povijest karnevalskih događanja vrlo je bogata, a najmlađi među njima, Riječki karneval, našao se na listi 500 najvažnijih zbivanja u Europi – Top 500 European Events. Sunday Times je otišao još i korak dalje te ga proglasio jednim od najegzotičnijih događaja u svijetu uvrstivši ga u knjigu »501 must be there events«. Sve to Turistička zajednica Kvarnera promovira kao jedan od važnijih tradicijskih elemenata koji ističu ovaj vid kulturnog turizma kao posebnu i nezaobilaznu atrakciju i doživljaj regije.

Tradicija zvončara sačuvala se kroz stoljeća te je postala dio ne samo kulturnog nasljeđa regije, već i sastavni dio turističke ponude koja ističe Kvarner i svrstava ga među europske destinacije koje aktivno štite i žive svoje nasljeđe.

Legenda kaže da su zvončari postojali još sredinom Srednjeg vijeka, no prvi pisani tragovi vode nas u 1860. kada je grupa mještana iz sela Marčelji naručila zvona od bronce od mariborske ljevaonice, ne sluteći da će upravo to zvono obilježiti generacije koje dolaze. Pust, odnosno mesopust na području Liburnije i riječkog prstena je ono vrijeme kada se oprte zvonci i zvončari kreću na svoja tradicionalna obahajanja. Za onoga tko oprti zvončarska zvona to je poseban ponos, veza s generacijama koje su prije njega zvukom zvona i posebnim hodom čuvale svoj identitet. Svaka od zvončarskih skupina ima svoj karakterističan izgled, kao i hod, a razlikuju se i po broju i veličini zvona. Biti zvončar ponos je svakog člana zvončarskih skupina koje po prirodi tjeraju zimu i prizivaju proljeće. Posebno uzbuđenje kada u isti mah zahuče deseci zvona može se doživjeti na Matujskoj zvončarskoj smotri, smotrama na Halubju ili na Grobniku, kao i na velikoj završnici – Riječkom karnevalu. Ono što je pak po pitanju karnevalske i zvončarske tradicije dio samoga kraja koji ih je i stvorio, buduća je Kuća Halubajskog zvončara, zatim projekt Halubajski zvončari, postavljene siluete Grobničkog dondolaša, Zvončarska muzejska zbirka u Rukavcu.

Najbogatije područje zvončarskim skupinama je područje Kastavštine. Uz Halubajske zvončare koji su najbrojnija skupina, djeluje još nekoliko skupina skupina: Brežanski zvončari, Brgujski zvončari, Zametski zvončari, Mučićevi zvončari, Munski zvončari, Rukavački zvončari, Zvonećanski zvončari, Žejanski zvončari, Zvončari Frlanije, Zvončari Vlahov Breg i Zvončari Korenskega, Ćićski zvončari, Grobnički Dondolaši, Kurenti, Frlanski zvončari, Buše, itd.

Najbrojnija zvončarska skupina su Halubajski zvončari koji imaju oko 300 članova, plus mališane, te održavaju tradiciju zvonjenja o pustu na području općine Viškovo, sve do Kastva. Oni su kraljevi karnevala, čuvari hrvatske tradicije i identiteta, a njihova atraktivnost zaokupila je pažnju UNESCO-a koji ih je svrstao na popis kulturne baštine svijeta. Imaju zastrašujuće životinjske maske i zvona, prizivaju proljeće, plodnost, očišćenje od grijeha, ali i pobjedu dobra nad zlom. Iako se njihova povijest veže uz drevne magijske rituale, danas su oni prava turistička atrakcija i jedna od najpoznatijih zvončarskih skupina u Europi. Po statutu Udruge Halubajskih zvončara, zvončar ne može biti svatko. Za djevojčice i žene među njima nema mjesta, a uniformirane kostime mogu obući samo muškarci koji su odrasli na ovom području ili im je netko od roditelja iz ovoga kraja.

I u samoj Rijeci postoji zvončarska skupina - Zametski zvončari. Njihova oprema slična je onoj Halubajskih zvončara, za razliku od njih, nemaju pokriveno lice. Zametski zvončari spontano su se okupili 1968. godine, a izgled kakav imaju danas njeguju od 1971. godine. Od opreme, na glavi imaju baretu obučenu u ovčju kožu s dva roga, obučeni su u mornarsku majicu, bele brageše z črjenun štrikun, oko vrata imaju crvenu maramu, odnosno facol, na nogama črni postoli i kopice. Ogrnuti su ovčjom kožom i imaju jedan zvonac. Pust na Zametu počinje na Antonju i to dizanjem pusne zastave.

Grobnički dondolaši nose veliko zvono koje teži i do 12 kilograma te dva mala zvona na prsima, u ruci nose žuntu, na nogama vunene kopice i črni postoli. Nose crne brageše i kariranu košulju te na leđima ovčju kožu. Naravno, tu je i specifična maska. Kada idu u obahajanje, idu u paru te slijede zastavu koju u pravilu nosi jedan od najstarijih članova udruge. Na red i formaciju pazi Meštar. Kao i ostali, i dondolaši kod zaustavljanja formiraju gromoglasno kolo, i to krećući se u smjeru obrnutom od kazaljke na satu.

Na smotri svake godine učestvuje više od 1500 sudionika i nekoliko tisuća posjetitelja.